DIGITALNO NASILJE - HIDRA U MORU KOMUNIKACIJE

Kako mreže nastavljaju da napreduju, tako sve lakše i brže komuniciramo, distribuiramo ideje i informacije i pravimo veze sa ljudima koje prevazilaze prostorne granice. To utiče na način na koji percipiramo vrijeme i prostor, sebe i druge, na naš identitet, mišljenje i ponašanje.

Sajberpsihologija je nova oblast psihologije koja istražuje promjene psihe nastale usled korišćenja interneta i digitalnih tehnologija: poremećaji pažnje, sklonist brzom zaboravljanju tzv. fog brain, voajerizam, iluziju slobode i povezanosti (izvor: Sajberpsihologija, Katarina Kacer, 2016). Takodje, i načine tretiranja posljedica koje na psihu ostavlja onlajn nasilje.

Broj net korisnika i dalje raste, što dovodi do koncepta - spajanje više društvenih grupa u jedan prostor. U kojem neumoljivo napreduje i nasilje.

Počinioci lične agresije koriste društvene medije za podsticanje i vršenje nasilnih aktivnosti. Internet je kreirao nove mogućnosti i okruženje da oflajn nasilje poprimi novi oblik. Manosfera, moderni oblik patrijarhata, sve je “opipljivija” i sve je jačih i dalekosežnijih pipaka.

Shvatimo je kao opoziciju feminizmu.

Kao i oflajn nasilje, i digitalno nasilje uključuje karakteristike koje se odnose na namjeru da se nanese šteta drugome, ponavljanje agresivnog ponašanja i neravnoteža moći. Međutim, glavna specifičnost je u tome što se agresivni akt dešava u elektronskom obliku, te da imamo novo, modreno mikro i makro okruženje u kome se žene osjećaju nesigurno i ugrožene.

Onlajn oblik nasilja uključuje korišćenje digitalnih medija za uznemiravanje, pritisak, prijetnju, prinudu ili praćenje, ili sve navedeno.

Namjera za nanošenje štete drugome se teže utvrđuje kod digitalnog nasilja jer je ono (u velikom broju slučajeva) indirektno. Fokus treba da stavimo na posljedice koje takvo ponašanje ostavlja na žrtvu (uznemirenost, strah, bespomoćnost…). I na - prevenciju. U nedostatku zakonske regulative, to (nam) je jedina REALNA mogućnost.

Repetitivnost, odnosno ponavljanje nasilničkog ponašanja se u digitalnom nasilju može manifestovati kroz to da će se digitalni sadržaj poslati drugima, kopirati i učiniti dostupnim velikom broju ljudi. Na taj način, i žrtva istom sadržaju može da pristupi neograničen broj puta i iznova preživljavati veliki broj trauma. Žrtva nema baš nikakav uticaj na to kome će sadržaj biti dostupan, što je  dodatni izazov za psihu. Internet i ljudska psiha je oblast koju tek treba upoznati i savladati, što po sebi dodatno otežava tretman potencijalnih žrtava; profesionalna edukacija i metodologija tretiranja prisholoških aspekata onlajn nasilja je nešto što kaska za razvojem tehnologije.

Za razliku od oflajn nasilja, digitalno nasilje ne zahtijeva ni vremensku ni fizičku blizinu osoba. Elektronska komunikacija smanjuje svijest komunikacije licem u lice, čime izostaje percepcija o načinu primanja poruke tj. sadržaja. Na taj način je smanjena sposobnost kontrole nasilničkog ponašanja i povećava se sklonost da se drugome nanese šteta. Takođe, nasilniku je “udobnije” da bude anoniman, da lakše sakrije identitet, čime se povećava djelovanje zlostavljanja i moći kojoj nasilnik teži. Iako je onlajn nasilje nerijetko “produžena ruka” oflajn nasilja, u velikom broju slučajeva je nemogućnost saznanja identiteta nasilnika za žrtvu generator dodatnog osjećaja zarobljenosti, uznemirenosti i straha.

U digitalnom prostoru se teško braniti se i skoro je nemoguće ukloniti neželjeni sadržaj! Dok publika u digitalnom prostoru može biti neograničena. Poredjenja radi, u velikoj kancelariji agresivnu epizodu može vidjeti nekoliko osoba ali u digitalnom prostoru, broj učesnika je neuporedivo veći, beskonačan.

Oflajn nasilje se potencijalno završava samim činom i vezano je za određeno mjesto. Kod digitalnog nasilja ne postoji nikakvo, baš nikakvo ograničenje. Žrtva ima osjećaj da ne može pobjeći nasilniku, da ne može naći utočište, da jednsotavno - spasa nema.

Sve korisnice elektronskih tehnologija mogu biti mete i digitalnog nasilja, imajmo to na umu.

Koristimo društvene prilike koje podstiču svijest o posljedicama nasilja i edukaciji o bezbjednom korišćenju Interneta i digitalne pismenosti. Ne dozvolimo da nam se zamagli granica između subjekta i objekta, da formiramo um što ga je potopio i udavio medij.

Preventivno djelujmo na onlajn nasilje! A ako se desi, PRIJAVILJUJMO onlajn nasilje, potražimo ili ponudimo pomoć.

Tako zajedno utiremo put ne samo sajberpsihologiji već i najboljem “lijeku” za ovu vrstu problema - zakonskoj regulativi.

‍