(SAMO) TUGA NIJE DIGITALNA

ŽENA današnjice živi u elektronskoj zajednici koja donosi brzinski sistem reakcija i podsticaja-ponavljanje kako fizičkih tako i umnih radnji. Mreža ohrabruje nove i djelotvorne načine da razmjenjujemo energiju, da stvaramo virtuelne odnose i prijateljstva. Povrh toga, na/u mreži se kreira i zlostavljački odnos od strane pojedinca ili grupe kako bi prijetili, ponizili ili nanijeli štetu drugoj osobi. Statistika neumitno utvrđuje da je ta osoba mahom - ženska.

Žrtva digitalnog nasilja je izložena najrazličitijim napadima u virtuelnom svijetu - osudama, psovkama, uhođenjem, hakovanjem profila na društvenim mrežama, ucjenama, širenjem neistina, nedozvoljenim snimanjem i/ili reprodukovanjem sadržaja…, pa sve do prijetnji fizičkim napadima. Veliki broj žena pati od digitalnih napada, ali se teško odlučuje da prijavi nasilje. Razlozi za to su nepovjerenje, strah, stid, bespomoćnost od tuge. Tuga za gubitkom sebe.

Kao žrtva digitalnig nasilja, žena se osjeća neprihvaćeno, nepodržano tokom procesa tugovanja od strane drugih ljudi. Zna da joj treba pomoć ali ne zna ŠTA da pita i da traži. S druge strane, okolina ostaje bespomoćna u suočavanju sa digitalnim iskustvom drugih, znajući da nema načina ili riječi utjehe koje bi vratile izgubljeno. Na trenutak se sjetimo kako se osjećamo kada nekome greškom pošaljemo neku poruku. Kao da izgubimo tle. Kako li se tek osjeća žena čiji su intimni trenuci najzlonamjernije iskorišćeni, konzumirani i šerovani beskonačno. Tužno, pretužno; kao da si izgubila sve.

Patnja je stanje u kojem se osoba osjeća napušteno i nepodržano u svom bolu, kada se utapa unutar svog bola, preispitujući svoje izbore, svoju normalnost, svoje postupke i reakcije. Jedna od najvećih posljedica patnje je samopovređivanje sopstvenim mislima - osuđivanje, ispitivanje, krivica. I to je za žrtvu onlajn nasilja veoma tipično.

Svi ljudi žele ljubav i podršku tokom procesa tugovanja i da pomognu ljudima koje vole. Problem je što je kultura nametnula pogrešan način da se pomogne tugujućim. To posebno može da se odnosi na žrtve onlajn nasilja jer ono “ne ostavlja modrice”.  Jedan od najčešćih odgovora na tuđu bol je lobiranje krivice – “ako se nešto loše dogodilo, zaslužila si”.  NE, za nasilje nikada nije kriva žrtva, već nasilnička ličnost. I to važi univerzalno, na koji god da se - tradicionalni ili moderni - odvija nasilje.

Zapadna kultura vidi tugu kao neku vrstu bolesti, strašne emocije koje treba da se uklone i ostave iza sebe što je prije moguće. Kao rezultat, opstaju uvjerenja da se tuga posmatra kao nešto što treba popraviti prije nego kao nešto što treba da se PODRŽI. Izlazak iz ovih obrazaca je HUMANIZACIJA tuge - razumjeti je kao prirodan, normalan proces prije nego nešto što je bolesno ili čega se treba stidjeti.

U modernom društvu je i stav da se ne priča o strašnom događaju, što rezultira u ličnom i globalnom zaostatku koji se zove neizrečena tuga. Lišavanje tuge nastaje usljed emocionalne nepismenosti, duboke averzije suočavanja sa bolom. Postati vidljiva u svom bolu su vrata koja otvaraju prihvatljivost i otvorenost prema sebi i spoljnom svijetu. Iz toliko mnogo razloga je važno prijaviti “NEVIDLJIVO” - onlajn nasilje! Zatraźiti pomoć je, usudiću se reći, pola je rješenja.

Jer jedini pravi lijek za tugu je – biti viđena čuti i svjedočiti u istini o sopstvenom životu. Opcije su: ostati zaglavljena u svom bolu ili trijumfovati bolom, trasnformisati ga i postati “bolja” ličnost.

Kako sprovesti “saniranje”. Riječi utjehe koje pokušavaju da izbrišu bol nijesu utješne, jer se žrtva nasilja ne osjeća bolje, već čuje poruku koja glasi - nisi OK ako pričaš o svom bolu, prestani da osjećaš kako se osjećaš. Preporučuje se primjena nekoliko pravila, odnosno postupaka za osobe koje su podrška žrtvama: ne upoređivati tugu, ne provjeravati i korigovati činjenice, ne minimizirati, ne pružati komplimente, ne biti vođa, ne pričati o periodu “nakon”, ne generalizovati.

Izgradnja novog života uporedo sa tugom, dolazi sa spremnošću da svjedočimo kako sebi tako i drugima koji se nađu u takvom životu koji nijesu predvidjeli, da stvorimo kulturu dobrote. Izazov za civilizaciju je i prenijeti to i na internet.

Put za izlazak iz procesa tugovanja je integracija a ne poboljšanje. Događaji koji mijenjaju život, dio su naše osnove da idemo naprijed. Pronaći smisao i rast unutar svog bola je čin lične samospoznaje, prilagođavanja onome ko smo i ko želimo da budemo, prepoznavanje dubljih i obuhvatnijih nivoa sebe samih i otuda i sve veće bogaćenje sebe.

Prvenstveno povratak kontrole nad svojim životom. To je tvoj najvažniji “klik”: prijavi digitalno nasilje, zatraži pomoć.

‍